Nada Landeka: U HRVATSKOJ NE VLADAJU NI ZAKON NI PRAVDA, VEĆ PRAVO JAČEGA

Nada Landeka: U HRVATSKOJ NE VLADAJU NI ZAKON NI PRAVDA, VEĆ PRAVO JAČEGA

Nada Landeka: Zlostavljač iz „naše“ ulice i pasivni susjedi promatrači

Datum; 02. veljače 2016./Piše: Nada Landeka

Nedavno je  policija  podnijela kaznenu prijavu protiv P.M. iz Rijeke zbog sumnje da je u nedjelju ujutro, u stanu na Samoborskoj cesti u Zagrebu ubio svoju djevojku. Ubojstvu je prethodila svađa koju su oko 4 sata ujutro čuli susjedi iz zgrade. Nitko od susjeda nije reagirao na njezine krikove.

Žrtva je zapomagala; „Ubit će me, ubit će me!“ no uzalud, pomoć nije stizala.

Nešto prije tog događaja,  u Karlovcu i Kruševu zapomagale su dvije druge žrtve. Mahom se radi o brutalnim ubojstvima, i to pred očima javnosti.

Svakodnevno i čitamo o samoubojstvima žrtava internetskog zlostavljanja, zbog tzv. novog oblika kriminala – cyberbullyinga. I ne samo da čitamo već je  internet  društvena mreža na kojoj su sve radnje vidljive. Tako se zločin koji dovodi do samoubojstva ili umiranja žrtve zbog trajne izloženosti napadima  i stresu odvija pred očima stotine pa i tisuće ljudi.  Stanari zgrade ubijene žrtve šutjeli su, iako su nekoliko puta zvali policiju zbog preglasne glazbe, krikovi umiruće osobe nisu im bili dovoljno glasni.

Odprilike nekih šest mjeseci unazad javnost je bila zgrožena viješću da je majka iz Zagorja mjesecima seksualno izrabljivala svoju maloljetnu kćerku. Toj vijesti prehodila je druga vijest, iz nekog drugog grada, u kojem je majka prodavala radi naplate njihovih seksualnih usluga čak dvije maloljetne kćerke. Još uvijek pamtim i članak, u kojem je javnost bila „zgrožena“  tekstom o trudnoj trinaestogodišnjoj djevojčici, za čiju trudnoću majka nije znala navodno sve do poroda.

O čemu mi to čitamo, i što mi to govorimo? Zar smo svi izgubili pamet, sluh, vid, i um pa ne raspoznajemo nasilje?

Zlostavljači iz „naših“ ulica šetaju ulicama nedodirljivi.  Žene, djeca, majke, poslovne ili životne partnerice,  žrtve osvete – svakodnevno su izložene nasilju, na ovaj ili onaj način. Živimo u društvu u kojem su „fitilji“ kratki, nerijetko ljudi planu za sitnicu, zamahnu šakom i primijene nasilje. Problem je ukoliko je s druge strane nasilnika fizički slabija žrtva, ili ukoliko žrtva uopće nema priliku obraniti se. Takve situacije očigledno su u naprijed nabrojanima. Krikovi žrtve nisu dopirali do susjeda koji su žrtvu pravovremenom reakcijom i pozivom policiji mogli joj spasiti život.

Jednak je slučaj kod zlostavljanja djece. Pojedine majke često znaju šutjeti iz „straha“ za svoj vlastiti život, ili u strahu od batina šutke promatrati kako otac fizički zlostavlja dijete. Često za tu situaciju znaju i susjedi, prijatelji, pa i učitelji kojima ne može promaknuti izgled i ponašanje djeteta, znakovi udaraca na tijelu, i sl. Dodatni znakovi su crteži djeteta koji znaju asocirati na nasilje, pismeni sastavci koje pišu u školi, a u koje djeca često znaju ugraditi i svoj vlastiti život vapeći za pomoći.

Na žalost, javnost se zgraža kad je čin nasilja izvršen i kad je žrtvi veoma teško pomoći ili joj se uopće ne može više pomoći

Nasilja ima više vrsta. Osim fizičkog koje ostavlja znakove i rane na tijelu, teško zalječive ožiljke ostavlja i psihičko nasilje, verbalno, a posljednjih godina i virtualno.  Brojne žrtve zločina preminule su od vatrenog oružja, u žrtvu cyber kriminala puca se verbalno.  Pri tom – promatrači gledaju i šute. I ne samo da šute, već dodatno daju pasivnu potporu zlostavljajaču  ne reagiranjem na učlanjenje u zločinačke facebook grupe, oformljene samo radi zlostavljanja žrtve internetskog kriminala. Pasivno promatraju komentare i objave objavljene na društvenim mrežama, a mnogi i komentiraju takve zločinačke komentare. Pri tom nije bitno poznaju li žrtvu, je li zločin nad njom vršen s razlogom ili bez razloga, ima li istinitosti u objavljenim komentarima.

Zločin je zločin, bez obzira koji je povod istom, dok su pomagači zločinu sudionici

I među zločincima nema razlike.  Sasvim je svejedno drži li netko svoju žrtvu svezanu lancima, mlati li je nemilice do smrti, ili ju virtualno zlostavlja sve do  samoubojstva ili potpune propasti duha, duše i tijela.

Kazneni zakon Republike Hrvatske propisuje da su sudionici u zločinu – počinitelj, onaj koji zločin izvrši, i sudionici pomagači, kao i svi oni koji su za zločin znali ali nisu isti prijavili nadležnim tijelima. Ako mjesecima slušamo krikove zlostavljanje žrtve, vapaje poziva u pomoć, i pri tom pokrivamo uha da ne čujemo krikove, ili uopće za njih ne marimo, jesmo li svi mi onda sudionici u zločinu?

Može li zgražanje o nasilnom činu, nakon što žrtvi nema pomoći, nešto promijeniti? Naravno da ne može.  Nitko ne može ubijenu osobu povratiti u život, ma koliko mu poslije toga bilo nejasno, zašto nitko od očevidaca nije pozvao policiju.

S druge strane, internetsko zlostavljanje odvija se javno. Za sankcioniranje takvog zločina čak i nije potrebno zvati policiju. Dovoljno je izolirati zlostavljača, blokirati mu komentare namijenjene zlostavljanju žrtve, izaći iz zlostavljačkih grupa, blokirati iste, prijaviti ih društvenim mrežama na kojima su iste registrirane, a kao krajnju mjeru obavijestiti i policiju.

Umjesto toga, pasivno se gleda „susjeda iz naše ulice“ kako se iživljava fizički, verbalno, virtualno, i iz mirne osobe, s kojom je do jučer netko od nas/vas pio kavu pretvara se u zločinca, a žrtva zločina u osobu koja umire.

Pasivnost predstavlja odgovornost u zločinu

Nereagiranje na zločin je jednako sudjelovanju u istom.  Pravovremena reakcija spasila bi život ne samo žrtvi, već i zločincu.

No za takvo reagiranje najprije je potrebna društvena svijest u svakom pojedincu. Danas su žrtve osobe koje su ubijene u Karlovcu, Kruševu, Zagrebu, Osijeku, Zadru, Splitu……

Danas su žrtve virtualnog/cyber krim zlostavljanja  ljudi iz našeg grada, naše ulice, našeg susjedstva……

Nasilnik je osoba koju svakodnevno viđamo i koji je iz nekog razloga prema nama dobar i miroljubiv……. Prozvati ga za nasilje možda bi značilo taknuti u osinjak  i izložiti se i sam nasilju……..

Ali već sutra, žrtva nasilja nekog drugog nasilnika može biti bilo tko tko je ulogiran na društvene mreže….. tada će svakog od pasivnih promatrača šutnja iznimno snažno zaboljeti…… baš kao što je preminulu žrtvu iz Zagreba zabolio stisak ubojičine ruke oko vrata……..

Ali njezin krik NITKO NIJE ČUO, ili nije želio čuti………

Nada Landeka: Zlostavljač iz „naše“ ulice i pasivni susjedi promatrači

Nada Landeka: Zlostavljač iz „naše“ ulice i pasivni susjedi promatrači

Datum; 02. veljače 2016./Piše: Nada Landeka

Nedavno je  policija  podnijela kaznenu prijavu protiv P.M. iz Rijeke zbog sumnje da je u nedjelju ujutro, u stanu na Samoborskoj cesti u Zagrebu ubio svoju djevojku. Ubojstvu je prethodila svađa koju su oko 4 sata ujutro čuli susjedi iz zgrade. Nitko od susjeda nije reagirao na njezine krikove.

Žrtva je zapomagala; „Ubit će me, ubit će me!“ no uzalud, pomoć nije stizala.

Nešto prije tog događaja,  u Karlovcu i Kruševu zapomagale su dvije druge žrtve. Mahom se radi o brutalnim ubojstvima, i to pred očima javnosti.

Svakodnevno i čitamo o samoubojstvima žrtava internetskog zlostavljanja, zbog tzv. novog oblika kriminala – cyberbullyinga. I ne samo da čitamo već je  internet  društvena mreža na kojoj su sve radnje vidljive. Tako se zločin koji dovodi do samoubojstva ili umiranja žrtve zbog trajne izloženosti napadima  i stresu odvija pred očima stotine pa i tisuće ljudi.  Stanari zgrade ubijene žrtve šutjeli su, iako su nekoliko puta zvali policiju zbog preglasne glazbe, krikovi umiruće osobe nisu im bili dovoljno glasni.

Odprilike nekih šest mjeseci unazad javnost je bila zgrožena viješću da je majka iz Zagorja mjesecima seksualno izrabljivala svoju maloljetnu kćerku. Toj vijesti prehodila je druga vijest, iz nekog drugog grada, u kojem je majka prodavala radi naplate njihovih seksualnih usluga čak dvije maloljetne kćerke. Još uvijek pamtim i članak, u kojem je javnost bila „zgrožena“  tekstom o trudnoj trinaestogodišnjoj djevojčici, za čiju trudnoću majka nije znala navodno sve do poroda.

O čemu mi to čitamo, i što mi to govorimo? Zar smo svi izgubili pamet, sluh, vid, i um pa ne raspoznajemo nasilje?

Zlostavljači iz „naših“ ulica šetaju ulicama nedodirljivi.  Žene, djeca, majke, poslovne ili životne partnerice,  žrtve osvete – svakodnevno su izložene nasilju, na ovaj ili onaj način. Živimo u društvu u kojem su „fitilji“ kratki, nerijetko ljudi planu za sitnicu, zamahnu šakom i primijene nasilje. Problem je ukoliko je s druge strane nasilnika fizički slabija žrtva, ili ukoliko žrtva uopće nema priliku obraniti se. Takve situacije očigledno su u naprijed nabrojanima. Krikovi žrtve nisu dopirali do susjeda koji su žrtvu pravovremenom reakcijom i pozivom policiji mogli joj spasiti život.

Jednak je slučaj kod zlostavljanja djece. Pojedine majke često znaju šutjeti iz „straha“ za svoj vlastiti život, ili u strahu od batina šutke promatrati kako otac fizički zlostavlja dijete. Često za tu situaciju znaju i susjedi, prijatelji, pa i učitelji kojima ne može promaknuti izgled i ponašanje djeteta, znakovi udaraca na tijelu, i sl. Dodatni znakovi su crteži djeteta koji znaju asocirati na nasilje, pismeni sastavci koje pišu u školi, a u koje djeca često znaju ugraditi i svoj vlastiti život vapeći za pomoći.

Na žalost, javnost se zgraža kad je čin nasilja izvršen i kad je žrtvi veoma teško pomoći ili joj se uopće ne može više pomoći

Nasilja ima više vrsta. Osim fizičkog koje ostavlja znakove i rane na tijelu, teško zalječive ožiljke ostavlja i psihičko nasilje, verbalno, a posljednjih godina i virtualno.  Brojne žrtve zločina preminule su od vatrenog oružja, u žrtvu cyber kriminala puca se verbalno.  Pri tom – promatrači gledaju i šute. I ne samo da šute, već dodatno daju pasivnu potporu zlostavljajaču  ne reagiranjem na učlanjenje u zločinačke facebook grupe, oformljene samo radi zlostavljanja žrtve internetskog kriminala. Pasivno promatraju komentare i objave objavljene na društvenim mrežama, a mnogi i komentiraju takve zločinačke komentare. Pri tom nije bitno poznaju li žrtvu, je li zločin nad njom vršen s razlogom ili bez razloga, ima li istinitosti u objavljenim komentarima.

Zločin je zločin, bez obzira koji je povod istom, dok su pomagači zločinu sudionici

I među zločincima nema razlike.  Sasvim je svejedno drži li netko svoju žrtvu svezanu lancima, mlati li je nemilice do smrti, ili ju virtualno zlostavlja sve do  samoubojstva ili potpune propasti duha, duše i tijela.

Kazneni zakon Republike Hrvatske propisuje da su sudionici u zločinu – počinitelj, onaj koji zločin izvrši, i sudionici pomagači, kao i svi oni koji su za zločin znali ali nisu isti prijavili nadležnim tijelima. Ako mjesecima slušamo krikove zlostavljanje žrtve, vapaje poziva u pomoć, i pri tom pokrivamo uha da ne čujemo krikove, ili uopće za njih ne marimo, jesmo li svi mi onda sudionici u zločinu?

Može li zgražanje o nasilnom činu, nakon što žrtvi nema pomoći, nešto promijeniti? Naravno da ne može.  Nitko ne može ubijenu osobu povratiti u život, ma koliko mu poslije toga bilo nejasno, zašto nitko od očevidaca nije pozvao policiju.

S druge strane, internetsko zlostavljanje odvija se javno. Za sankcioniranje takvog zločina čak i nije potrebno zvati policiju. Dovoljno je izolirati zlostavljača, blokirati mu komentare namijenjene zlostavljanju žrtve, izaći iz zlostavljačkih grupa, blokirati iste, prijaviti ih društvenim mrežama na kojima su iste registrirane, a kao krajnju mjeru obavijestiti i policiju.

Umjesto toga, pasivno se gleda „susjeda iz naše ulice“ kako se iživljava fizički, verbalno, virtualno, i iz mirne osobe, s kojom je do jučer netko od nas/vas pio kavu pretvara se u zločinca, a žrtva zločina u osobu koja umire.

Pasivnost predstavlja odgovornost u zločinu

Nereagiranje na zločin je jednako sudjelovanju u istom.  Pravovremena reakcija spasila bi život ne samo žrtvi, već i zločincu.

No za takvo reagiranje najprije je potrebna društvena svijest u svakom pojedincu. Danas su žrtve osobe koje su ubijene u Karlovcu, Kruševu, Zagrebu, Osijeku, Zadru, Splitu……

Danas su žrtve virtualnog/cyber krim zlostavljanja  ljudi iz našeg grada, naše ulice, našeg susjedstva……

Nasilnik je osoba koju svakodnevno viđamo i koji je iz nekog razloga prema nama dobar i miroljubiv……. Prozvati ga za nasilje možda bi značilo taknuti u osinjak  i izložiti se i sam nasilju……..

Ali već sutra, žrtva nasilja nekog drugog nasilnika može biti bilo tko tko je ulogiran na društvene mreže….. tada će svakog od pasivnih promatrača šutnja iznimno snažno zaboljeti…… baš kao što je preminulu žrtvu iz Zagreba zabolio stisak ubojičine ruke oko vrata……..

Ali njezin krik NITKO NIJE ČUO, ili nije želio čuti………

OVA DJECA ŽIVE BEZ STRUJE, MEĐU GOLIM ZIDOVIMA ‘Otkako joj je umro suprug, Ana s dječicom pokušava stati na noge… pomozite’ |

OVA DJECA ŽIVE BEZ STRUJE, MEĐU GOLIM ZIDOVIMA ‘Otkako joj je umro suprug, Ana s dječicom pokušava stati na noge… pomozite’

Datum objave: 21. kolovoz 2015./izvor: Portal jutarnji.hr

Ana je ostala sama sa dvoje male djece, a porodiljna naknada od 1600 kuna koju prima nije dostatna

Anu Plečko iz zagrebačkog Markuševca zadesila je teška sudbina kada je njezin suprug Tihomir (35) u prosincu prošle godine preminuo u snu. Ana je ostala sama sa dvoje male djece, sada četverogodišnjim Ivanom i osmomjesečnom Vitom, a porodiljna naknada od 1600 kuna koju prima nije dostatna kako bi pokrila sve dječje potrebe.

Njezini najbliži prijatelji stoga su na Facebooku otvorili grupu pod nazivom ‘Podrška samohranoj majci Ani Plečko’ u kojoj mole sve koji mogu pomoći da osiguraju dostojan život mladoj majci i njezinoj djeci ‘barem dok Vita ne bude dovoljno stara’ da Ana može početi raditi i ponovno se podići na noge.

– Ne tražimo puno, donirajte koliko možete, sigurno možete odvojiti kutiju cigareta, kavu u kafiću, čokoladu i tim iznosom doprinijeti da svi zajedno budemo dio njene obitelji, da osjeti na tren da nije sama. Ili samo podijelite ovu priču – piše na stranici koja je okupila više od 3000 članova koji pokušavaju pomoći tugujućoj obitelji.

U akciju su se uključili frizerski saloni, dječji vrtići, ali i pojedinci koji su osim novčanih priloga, sakupljali pelene, igračke i robicu, ali i bijelu tehniku te namještaj.

Naime, na Facebooku je objavljeno kako Ana s djecom živi u nedovršenoj kući s golim zidovima, te kako bi rado da nastavi s uređenjem doma što je sa suprugom namjeravala završiti.

– Zasad im nije potrebna odjeća, obuća, madraci… treba im građevinski materijal. Nemaju struju, vodu, grijanje, knauf, pod… Stolarija je stavljena, ali to je sve što trenutno ima u praznom prostoru. Treba još razvući struju, vodu, žbukanje, podovi, kuhinja, kupaonica… Toga ničeg nema. Nakon toga slijedi ostalo sto se tiče bijele tehnike, namještaja i slično – piše u grupi u kojoj se obratila i mlada majka Ana:

‘Javljam vam se svima vama..dragi moji prijatelji,kumovi, poznanici a posebno ljudi koji ne poznaju ni mene ni moju djecu…ne postoje riječi koje bi opisale kako se osjećam..ne samo zbog gubitka svoga Tihomira nego zbog toga što vi činite za moju djecu i mene..ne postoje riječi kojima bih vam zahvalila….jednostavno ne postoje…i nema vas samo nekolicina uz mene pa da vam zahvalim svakom pojedinačno…ima vas stotine i stotine…s obzirom da svi suosjećate sa mnom i toliko se trudite pomoći nam reći ću vam samo jedno…vaša su srca OGROMNA i ja vam obećajem da ću se ne samo zbog svojeg Tihomira i zbog svoje djece nego i zbog vas dići na svoje noge i krenuti dalje sa svojom djecom…i ne znam kada..ne znam kako ali bit ću dobro..vi ste sada SVI dio moje obitelji i to ćete zauvijek ostati…neću past na koljena,neću jer u suprotnom sav vaš trud bi bio uzalud..dugujem vam barem toliko…uz moju djecu vi mi dajete snagu…i zbog vas bit ću dobro..nikad vam se neću moć odužiti, ali vam obećajem da ću život posvetiti pomažući drugima..samo vas još jedno molim..spomenite nas u svojim molitvama i najvažnije…recite svojoj obitelji što osjećate recite im koliko ih volite,koliko se ponosite njima i koliko vam znače…recite im dok nije kasno…bojim se da svom Tihomiru ništa od toga nisam rekla…dugo vremena je prošlo od kad sam mu barem nešto od toga rekla..i sad je kasno…još jednom vam VELIKO HVALA svima…budite sigurni da će doći dan kad ću vam prikazati sebe i svoju djecu u nekim sretnijim vremenima i to će biti vaše dijelo…ljudi ste velika srca i možete bit ponosni na sebe jer ja jesam..ponosim se svima vama,svi ste u mojim molitvama..molim za vas..vašu obitelj i vašu djecu..HVALA VAM…’.

Ako želite pomoći, na Facebook stranici‘Podrška samohranoj majci Ani Plečko’možete pronaći potrebne informacije kao i broj žiro računa.

Nada Landeka: ZlostavljačI iz „naše“ ulice i pasivni susjedi promatrači |

ZlostavljačI iz „naše“ ulice i pasivni susjedi promatrači |

ZlostavljačI iz „naše“ ulice i pasivni susjedi promatrači

Datum objave:13. kolovoz 2015./Piše: Nada Landeka

Prema objavama u medijima, prije nekoliko dana policija je podijela kaznenu prijavu protiv P.M. iz Rijeke zbog sumnje da je u nedjelju ujutro, u stanu na Samoborskoj cesti u Zagrebu ubio svoju djevojku. Ubojstvu je prethodila svađa koju su oko 4 sata ujutro čuli susjedi iz zgrade. Nitko od susjeda nije reagirao na njezine krikove.

Žrtva je zapomagala; „Ubit će me, ubit će me!“ no uzalud, pomoć nije stizala.

Prije nepunih mjesec dana u Karlovcu i Kruševu zapomagale su dvije druge žrtve. Mahom se radi o brutalnim ubojstvima, i to pred očima javnosti.

Svakodnevno  čitamo  u medijima i o samoubojstvima žrtava internetskog zlostavljanja, zbog tzv. novog oblika kriminala – cyberbullyinga. I ne samo čitamo, nego je  internet  društvena mreža na kojoj su sve radnje vidljive. Tako se zločin koji dovodi do samoubojstva ili umiranja žrtve zbog trajne izloženosti napadima  i stresu odvija pred očima stotina pa i tisuća ljudi.

Stanari zgrade ubijene žrtve šutjeli su, iako su nekoliko puta prije  zvali policiju zbog preglasne glazbe, ovaj put,  krikovi umiruće osobe nisu im bili dovoljno glasni. 

Odprilike nekih šest mjeseci unazad, javnost je bila zgrožena viješću da je majka iz Zagorja mjesecima seksualno izrabljivala svoju maloljetnu kćerku nudeći njezine seksusalne usluge starcima iz susjedstva. Toj vijesti prehodila je i druga vijest, iz nekog drugog grada, u kojem je majka prodavala radi naplate njihovih seksualnih usluga čak dvije maloljetne kćerke. Još uvijek pamtim i članak, u kojem je javnost bila „zgrožena“  tekstom o trudnoj trinaestogodišnjoj djevojčici, za čiju trudnoću majka nije znala navodno sve do poroda.

O čemu mi to čitamo, i čime sebe opravdavamo? Zar smo svi izgubili pamet, sluh, vid, i um kojim raspoznajemo nasilje?

Zlostavljači iz „naših“ ulica šetaju ulicama nedodirljivi.  Žene, djeca, majke, poslovne ili životne partnerice,  žrtve osvete – svakodnevno su izložene nasilju, na ovaj ili onaj način. Živimo u društvu u kojem su „fitilji“ kratki, nerijetko ljudi planu za sitnicu, zamahnu šakom i primijene silu kako bi postigli svoj silj, ili samo “zaliječili živce”. Problem je ukoliko je s druge strane nasilnika fizički slabija žrtva, ili ukoliko žrtva uopće nema priliku obraniti se. Takve situacije očigledne su u naprijed opisanima. Krikovi žrtve nisu dopirali do susjeda koji su žrtvu pravovremenom reakcijom i pozivom policiji mogli joj spasiti život.

Do javnosti dopiru i krikovi žrtve internetskog zlostavljanja, koje također nemaju mogućnosti obrane. Nasilje se odvija pred njihovim očima, ostavlja duboke i teško zaliječive rane, dok nasilnik istovremeno sprječava žrtvu da se obrani. Žrtva je onemogućena pristupu profilima s društvenih mreža na kojima se objavljuju “grozote” o njoj, onemogućena je pristupu u “zločinačke grupe” koje su osnovane isključivo radi zlostavljanja,  ne može se obraniti. Može samo krikovima dozivati pomoć društva, institucija, pasivnih promatrača…… ili se pak braniti na jednak način, tako da i sama žrtva  postane nasilnik braneći svoju čast i dostojanstvo.  Znači li to da svi moramo postati nasilnici da bismo  obranili svoj život, egzistenciju, dostojanstvo, pravo na rad,  život, obitelj?

Predstavlja li to ponovno uvođenje pravila: “Oko za oko, zub za zub?”

Znači li to prisilnu primjenu pravila koje će  omogućiti  žrtvi da preživi, s obzirom na konstantnu  nezainteresiranost očevidaca i društva, (čitaj; pasivnih sudionika u zločinu),  da se zločinac pravovremeno sankcionira a zločin spriječi?

Jednak je slučaj kod zlostavljanja djece.  Poneke majke često znaju šutjeti iz „straha“ za svoj vlastiti život, ili u strahu od batina šutke promatrati kako otac fizički zlostavlja dijete. Često za tu situaciju znaju i susjedi, prijatelji, pa i učitelji kojima ne može promaknuti izgled i ponašanje djeteta, znakovi udaraca na tijelu, i sl. Dodatni znakovi su crteži djeteta koji znaju asocirati na nasilje, sastavci koje djeca  pišu u školi, a u koje djeca često znaju ugraditi i svoj vlastiti život na očigled vapeći za pomoći. Na žalost, javnost se zgraža kad je čin nasilja izvršen i kad je žrtvi veoma teško pomoći, ne zgražaju se dok nasilje pasivno promatraju. Na žalost, promatrači najčešće ne poduzimaju ništa, iako svatko od nas  može pravovremenom reakcijom zločin spriječiti.

Nasilja ima više vrsta

Osim fizičkog koje ostavlja znakove i rane na tijelu, teško zaliječive ožiljke ostavlja i psihičko nasilje, verbalno, a posljednjih godina i virtualno.  Brojne žrtve zločina preminule su od vatrenog oružja, u žrtvu cyber kriminala nasuprot tome –  puca se verbalno.  Pri tom promatrači  pasivno gledaju i šute. I ne samo da šute, već dodatno daju potporu zlostavljajaču  nereagiranjem na njihovo učlanjenje u zločinačke facebook grupe, oformljene samo radi zlostavljanja žrtve internetskog kriminala. Pasivno promatraju komentare i objave objavljene na društvenim mrežama, a mnogi često  i komentiraju takve zločinačke komentare. Pri tom nije bitno poznaju li žrtvu, je li zločin nad njom vršen s razlogom ili bez razloga, ima li istinitosti u objavljenim komentarima.  Iako je zapravo zločin – težak  zločin, bez obzira koji je povod i motivacija zlostavljanju.

Ni među zločincima nema razlike

Sasvim je svejedno drži li netko svoju žrtvu svezanu lancima, mlati li je nemilice do smrti, ili ju virtualno zlostavlja sve do smrti, samoubojstva ili potpune propasti duha, duše i tijela.

Kazneni zakon Republike Hrvatske propisuje da su sudionici u zločinu – počinitelj, onaj koji zločin izvrši, i sudionici pomagači, kao i svi oni koji su za zločin znali ali nisu isti prijavili nadležnim tijelima.  Ako mjesecima slušamo krikove zlostavljanje žrtve, vapaje poziva u pomoć, i pri tom pokrivamo uha da ne čujemo krikove, ili uopće za njih ne marimo, jesmo li svi mi onda sudionici u zločinu nad zlostavljanom žrtvom?

Može li zgražanje o nasilnom činu, nakon što žrtvi više nema pomoći, nešto promijeniti? Naravno da ne može.  Nitko ne može ubijenu osobu povratiti u život, ma koliko mu poslije toga bilo nejasno, zašto nitko od očevidaca nije pozvao policiju.

S druge strane internetsko zlostavljanje odvija se javno. Za sankcioniranje takvog zločina čak i nije potrebno zvati policiju. Dovoljno je izolirati zlostavljača, blokirati mu komentare namijenjene zlostavljanju žrtve, izaći iz zlostavljačkih grupa, blokirati iste, prijaviti ih društvenim mrežama na kojima su iste registrirane, a kao krajnju mjeru obavijestiti i policiju.

Umjesto toga, pasivno se gleda „susjeda iz naše ulice“ kako se iživljava fizički, verbalno, virtualno, i kako se  iz mirne osobe, s kojom je do jučer netko od nas/vas pio kavu pretvara u zločinca, dok  žrtva zločina postaje osoba koja umire. Fizički ili duhovno, sasvim svejedno. Smrt je smrt, a posljedice smrti nepovratne.

Pasivnost predstavlja odgovornost promatrača  u zločinu. Nereagiranje na zločin koji se odvija pred očima promatrača,  jednako je  sudjelovanju u istom.  Pravovremena reakcija spasila bi život ne samo žrtvi, već i zločincu.

No za takvo, ljudsko  reagiranje, najprije je potrebna društvena svijest u svakom pojedincu. Danas su žrtve osobe koje su ubijene u Karlovcu, Kruševu, Zagrebu, Osijeku, Zadru, Splitu…… Danas su žrtve virtualnog/cyber krim zlostavljanja  ljudi iz našeg grada, naše ulice, našeg susjedstva…… Nasilnik je osoba koju svakodnevno viđamo i koji je iz nekog razloga prema nama dobar i miroljubiv……. prozvati ga za nasilje možda bi značilo taknuti u osinjak  i izložiti se i sam nasilju…….. Ali već sutra, žrtva nasilja nekog drugog nasilnika može biti bilo tko, svatko tko je ulogiran na društvene mreže….. tada će možda nekog od dotadašnjih pasivnih promatrača šutnja ostalih  iznimno snažno zaboljeti…… baš kao što je preminulu žrtvu iz Zagreba zabolio stisak ubojičine ruke oko vrata…….. čiji  krik NITKO NIJE ČUO, ili nije želio čuti…………

Kamenovanje

Prije točno deset godina, kada sam kao direktorica poduzeća, i kao građanin podnijela prve kaznene prijave protiv osoba koje su se bavile kriminalom, a koje su meni osobno, mojem poduzeći i Državi Hrvatskoj načinile veliku financijsku i materijalnu štetu, a te osobe bile su visoko pozicionirane i u vrhu vlasti, gotovo svi su me se odrekli. Bližnji rođak mojeg muža, visokopozicioniran u Uredu predsjednika RH, Franje Tuđmana, pitao me je tada: „Ima li netko da ga nisi kazneno prijavila a da je na vrhu?“

 „Nema“ odgovorih.

 „A kako ću ti onda ja pomoći?“ ponovno upita.

 Tvrdoglavo sam mu odgovorila, „NITKO MI NE TREBA POMOĆI!“  Na mojoj strani je istina i pravda!

Bilo je to 2003, a tada je već tri godine trajala agonija otimačine onog što je moje, pošteno plaćeno novcem zarađenim sa dvije ruke i deset prstiju, nikakvom privatizacijom, niti kakvim mešetarenjem.I nije mi mogao nitko pomoći. Uostalom, svi su čuvali sebe, svoj život i svoju egzistenciju, a naročito svoj položaj. Ubrzo su za opomenu podmetnuli dvije tri prometne nesreće, usmjerene na mene i moje članove obitelji, devastaciju tvorničke hale iz koje su čupali kablove struje kako bi je onesposobili da radi, pritvor od pet dana za navodnu klevetu, koja nikad i nigdje nije evidentirana i nikad procesuirana. Potom slijedi moja slabost od silnih stresova, loše zdravstveno stanje zbog svega proživljenog i vlastita dilema; Boriti se, ili odustati!. Nisu me pokolebale ni brojne klevete usmjerene isključivo na razdor obitelji, jer kad vam razore obitelj, oni su moćni, a vi ste slabi i potpuno sami, na pladnju onima koji vas imaju na odstrelu.

Naravno da nisam željela odustati, niti to želim danas.

Napisala sam knjigu o točnom i pravom stanju u Hrvatskoj, među prvima u Hrvatskoj „Neka mi sudi Hrvatska a ne hrvatsko pravosuđe“ a na čiji sadržaj mnogi i danas zatvaraju oči, i hrabro nastavila borbu.

Kada se ne bih borila bila bih izdajnik svoje domovine, svoje obitelji i same sebe.

U svojoj borbi, još uvijek imam samo jedno oružje: ISTINU.

Godinama sam zahvaljujući skupo plaćenom iskustvu koje sam stekla, pomagala svima koji su to tražili i trebali pomoć. Ne uvijek financijski naravno, to bi bilo nemoguće, već i savjetom, potporom, intervencijom kod nezakonitosti, plaćala  sam sama poštarinu, printala i scenirala na svoj printer, kupovala svojim novcem boju i toner, papir. Radim to i danas, i nikad nikog ne odbijem, naročito ne one za koje znam da su u problemu koji je neodgodiv. Znala sam noći probdjeti uz neki problem, čitajući sudsku  praksu, zakon, uspoređujući i tražeći rješenja. Vrijeme koje sam trebala posvetiti svojoj obitelji, posvetila sam onima kojima pomoć treba. I od svoje obitelji sam odvajala da bih mogla pomoći drugima, onda i danas. Koliko imam mogućnosti, vremenskih i financijskih. Sam čovjek ne može puno.

Velik broj naših članova koji su se aktivno uključili volontirajući, prepoznavši potrebu rada upravo u pravosuđu, i ukazivanju na nezakonitosti, također su dali cijeli sebe.

Drugo i ne možemo dati, osim svojeg srca, svojeg zalaganja i ljubavi prema čovjeku i prema Domovini.

Svaki postignuti uspjeh zajednički je uspjeh, svaki korak naprijed, veliki je uspjeh, jer uspjeti skrenuti pažnju na problem u pravosuđu, uspjeti pokrenuti kazneni postupak, sankcionirati suca, opcinskog državnog odvjetnika, policijskog inspektora, ili tražiti odgovornost glavnog državnog odvjetnika ili premijera, to je ne samo hrabrost i odvažnost, tu je potrebna i ogromna sigurnost u samog sebe, vjera u istinu i pravdu, odlučnost, i rekla bih; ludost! Udruga nije dobila i ne koristi gradski prostor. Koristili smo prostorije koje smo dobili na povremeno korištenje zahvaljujući udruzi Volim Hrvatsku.

Sve svoje slobodno vrijeme koristim za to da se nekom pomogne, ili da ga se sasluša. Često zbog toga plaćam i visoke kazne, što zbog isteklog parkiranja, ili zbog razgovora na mobitel. Ne primamo novac iz proračuna HR niti iz donacija, niti smo novac od ikog ikada tražili, a niti dobili.

Većinu knjiga koje sam objavila sam darovala. Jednako tako i brošure, savjete, majice, slikovnice i dr. Nismo , od kad postojimo dobili niti jedne jedine lipe iz državnog proračuna. Sami plaćamo telefon i fax, nemamo niti donacija. Ni u čemu, ni financijski, ni materijalno.

Nikom od ljudi koji su nam se obratili za pomoć, nikad nitko ništa nije naplatio. Čak ni poštarinu, ili trošak materijala za ono što smo im uradili. Ako je drugačije, neka oni koji su se obratili za pomoć, kažu to javno. Nekad možda nismo mogli svima odmah i promptno pomoći, jer ima puno ljudi koji traže pomoć ili savjet, ali u slučajevima gdje ima više podjednakih slučajeva, obično interveniramo zajedničkim podneskom, člankom, intervencijom kod ministra. Surađujemo sa brojnim udrugama koje se bave pitanjima ljudskih prava, a također i sa brojnim udrugama koje se bave pitanjima naših iseljenika, pa i povratnika.

Nije lako riješiti pravosudni problem ili problem korupcije u pravosuđu.

Ja osobno, rješavam već trinaest godina nezakonitost ovršnog postupka u kojem ovrhovoditelj nije vjerovnik, a ovršenik nije dužnik, u predmetu u kojem se vode dva z.k. uloška paralelno, i to u dvije katastarske općine za jednu nekretninu, a ovrha se vodi zbog navodnog tuđeg duga na čestici koja nikad nije bila vlasništvo moje tvrtke ili moja. Ni osoba koja je napravila dug nije bila vlasnik zemljišta, ni direktor firme. Njemu su dali na lijepe oči. No to su pravne stvari koje se dokazuju i za iste treba imati originalnu dokumentaciju, sudska vještačenja. U suprotnom, ne može se uspjeti. Slabost dugotrajne sudske borbe pokušavali su kroz godine iskoristiti mnogi. Nije ni čudo.

Nekretnina zbog koju se borim i koju je moja obitelj platila SVOJIM NOVCEM, zarađenim višegodišnjim radom u Njemačkoj i u Hrvatskoj, smještena je na izuzetno važnom strateškom položaju. Uz mene su susjedi koje nikad nitko ne bi poželio. O njima sam već pisala. S jedne strane graniči tvrtka C.I.O.S. i C.I.O.M čiji je vlasnik P.P., a odmah u neposrednoj blizini tvrtka Pastor, i član Vlade D.M. S desne strane je kuća šefice gruntovnice, a jako blizu nekretninu ima i bivši ministar financija (HDZ). Uz samu nekretninu planira se graditi međunarodni Cargo Centar, investicija vrijedna 220.000.000 eur. Mnoge ručice već su posegle za dijelom kolača u ovoj priči. Sve napisano mogu dokazati brojnom dokumentacijom.

Ali čemu dokazivanje? Zar nije dovoljno napisano?

Sva dokumentacija već je nekoliko godina scenirana i objavljena na internetu. Sudac je 03.05.2013. godine tražio razrješenje nakon pravomoćno okončanog stegovnog postupka nad njim. No, ni to nije dovoljno da bi se dokazala čestitost i iskrene namjere za boljitak svih nas!

Kome to tako jako smeta Udruga Veronika Vere koja štiti žrtve pravosuđa, i moj rad kao predsjednice Udruge?

Kome smeta razotkrivanje i sprječavanje rada kreditnih ureda i lihvara, pljačke naroda, zaštita ovršenih građana, razotkrivanje korupcije uz predočenje dokaza i poduzimanje svih zakonskih mjera za sankcioniranje istog?

Ili nekom jako smeta  baš sve ono što znam, i o kome znam, i o čemu imam dokaze?

Čitajući obraćanje pukovnika Kakarića hrvatskoj javnosti, kojeg smo u vrlo kratkom roku, nakon svega nekoliko dana uspjeli izbaviti sa psihijatrije na slobodu, a koje smo nedavno objavili na www.hazud.ch, shvatila sam. Sistem i način djelovanja i represije je isti, receptura potpuno jednaka, i cilj je jednak – ušutkavanje, diskreditacija, imovina. Samo se sredstva tu i tamo razlikuju.

Kod pukovnika Kakarića dospjeli su do situacije da je morao sa obitelji iseliti iz zemlje. Ja sam žena i majka, pa udaraju tamo gdje najviše boli, na mene osobno i na moju obitelj.

Naravno da ne štede nikog oko mene, pa ni moj posao. Cilj im je potpuno uništenje.

Locirati i identificirati neprijatelja - nije problem. To je osoba koja je direktno dotaknuta mojim, našim radom za dobro cijelog naroda i za dobro Hrvatske - i koja čak silom i prijetnjama želi sve to spriječiti.

NO NIKAD NITKO NE BI MOGAO TAKO POSTUPATI da im ne pomaže produžena ruka naroda. Većina brzo i tako rado povjeruje u tračeve i klevete, a nitko, baš nitko, pa čak ni oni koji sto posto znaju da nije tako jer su osobno upoznati, ili osobno poznaju osobe o kojima se radi, nisu spremni suprotstaviti se zločinu kojem smo izloženi mi koji se borimo za pravdu. Dapače, većina je daleko spremnija kamenovati! 

Pratim posljednjih dana što se sve događa.

Ako se na portalima ili fb profilu piše o nacionalnom opredjeljenju, kritizira se preveliko Hrvatstvo onog tko piše. Ako se pišu pjesme ili statusi o vjeri, kritizira se vjerska opredijeljenost, i naravno predbacuje s naznakama, da se o vjeri piše samo zato da bi se prikrili grijesi ili mane, a ne istakle vrline.

Ako se pišu pak ljubavne pjesme, to je sigurno (prema mišljenju mnogih) zato jer je osoba koja piše lošeg morala.

Ako se piše o poslu i poslovnim planovima ili uspjesima, ili kakvim drugim ozbiljnim financijskim temama, onda ni to nije dobro, jer danas mnogi na žalost nemaju posla, pa se takvo pisanje svrstava opet u provokaciju.

Zanimljivo je da su najvećim dijelom moji problemi kao predsjednice Udruge krenuli s prvim tužbama i kaznenim prijavama protiv počinitelja kaznenih djela i ponovljenom kaznenom prijavom koja se rješava pri USKOK-u protiv Hrvatske banke za obnovu i razvitak i predsjednika Uprave HBOR-a, protiv suca Arnolda Čade, protiv stečajne upraviteljice Branke Malbašić, i dr.

Zanimljivo je i da su ti problemi kulminirali i javnim razotkrivanjem kreditnih ureda koji su poharali Hrvatsku, javnog obraćanja medijima i Ministarstvu financija, te donošenju novog Zakona kojim su kreditni uredi koliko-toliko zaustavljeni, a ovrhe na nekretninama sprječavane ili odgađane do okončanja kaznenog postupka.

Po mojim kaznenim prijavama vode se i drugi kazneni postupci protiv osoba, koje me zlostavljaju sustavno već pune tri godine. O tome je dio dokumentacije dostupno na službenoj fb stranici Udruge Veronika Vere, uz Priopćenje. Neki postupci su već okončani i počinitelji kažnjeni, a neki su još u tijeku. Iz MUP-a smo dobili upute da se javno ne raspravljamo, ne dokazujemo, već da naše dokaze ostavimo za sudsku raspravu, a da će oni riješiti cijeli slučaj i zaustaviti nasilnike i zlostavljače.

Od 2003 godine kao prijavitelj kaznenog dijela protiv institucije koja je sastavni dio Vlade RH, i protiv dvoje sudaca, bila sam podvrgnuta višekratnoj i dugotrajnoj policijskoj istrazi, USKOK-ovoj kontroli, kontroli Odjela za pranje novca, bilo je tada podignuto nekoliko lažnih kaznenih prijava protiv mene. SVI SU PRIJAVLJENI ŽARKO ŽELJELI PRONAĆI CRNILO U MOJEM ŽIVOTU I PONAŠANJU, a u svim postupcima sam pravomoćno oslobođena.

To je i bio razlog i motiv da pomažem drugima. ZNAM KAKO JE TO BITI ŽRTVA PRAVOSUĐA. Dobro znam kako je uopće biti žrtva u bilo kojem obliku! Naročito žrtva nasilja jer sam izložena internetskom nasilju, prijetnjama, maltretiranju i zlostavljanju, baš kao i moji suradnici evo više od tri godine.

Zar je moguće da baš nitko od nas koji međusobno surađujemo ne valja?

U listopadu je objavljen članak na portalima o našim saznanjima vezano uz kriminalne radnje koje imamo o zločinačkoj grupi u kojoj su D.P. i I.Š. , B.P. Ž.B. Te osobe uz podršku i drugih nama nepoznatih pojedinaca, aktivno kleveću mene, ljude s kojima surađujemo, ljude kojima pomažemo, i to od 0-24 sata iako je njihovo postupanje protivno Zakonu o medijima, Zakonu o internetu, Kaznenom zakonu i kažnjivo. Policija i Uskok radi svoj posao temeljem više kaznenih prijava koje su protiv istih podnešene, prijava je poslana i Međunarodnom centru za kibernetički kriminal u Europi, a javno je objavljena i dokumentacija o osobama koje su svoje klevete iznosile bez i jednog dokaza.

Do sada su podignute dvije optužnice za kaznena djela koja se gone po službenoj dužnosti (k.d. prijetnje i k.d. nametljivog ponašanja) protiv prijavljenih nasilnika i zlostavljača, a pristiglo nam je  i rješenje kojim se objedinjuje daljnje vođenje kaznenog postupka protiv istih, te će se provesti jedinstveni kazneni postupak za više kaznenih djela, a koji postupak je započet još prošle godine.

NO NI TO ZA POJEDINCE NIJE DOVOLJAN DOKAZ. Pa opet, sada, moram postaviti jednako pitanje; Kome smeta Udruga za zaštitu žrtava pravosuđa, i kome smeta predsjednica te udruge, koja nema žulja na jeziku?

Kome god da smeta, NITKO ne bi mogao uspjeti u svojoj nakani da naškodi njoj, članovima njene obitelji, njenom zalaganju za opće dobro, kad bi smo mi HRVATSKI NAROD, imali slogu.

No, na žalost, svaka čast iznimkama, koje su bez ikakve zadrške pisali mi riječi podrške, pa čak i osobno došli dati potporu, svi mi smo puno spremniji kamenovati. 

To nam je predano s genima, kamenima!

 https://plus.google.com/u/0/107765973070372978652/posts