Nada Landeka: Zlostavljač iz „naše“ ulice i pasivni susjedi promatrači
Datum; 02. veljače 2016./Piše: Nada Landeka
Nedavno je policija podnijela kaznenu prijavu protiv P.M. iz Rijeke zbog sumnje da je u nedjelju ujutro, u stanu na Samoborskoj cesti u Zagrebu ubio svoju djevojku. Ubojstvu je prethodila svađa koju su oko 4 sata ujutro čuli susjedi iz zgrade. Nitko od susjeda nije reagirao na njezine krikove.
Žrtva je zapomagala; „Ubit će me, ubit će me!“ no uzalud, pomoć nije stizala.
Nešto prije tog događaja, u Karlovcu i Kruševu zapomagale su dvije druge žrtve. Mahom se radi o brutalnim ubojstvima, i to pred očima javnosti.
Svakodnevno i čitamo o samoubojstvima žrtava internetskog zlostavljanja, zbog tzv. novog oblika kriminala – cyberbullyinga. I ne samo da čitamo već je internet društvena mreža na kojoj su sve radnje vidljive. Tako se zločin koji dovodi do samoubojstva ili umiranja žrtve zbog trajne izloženosti napadima i stresu odvija pred očima stotine pa i tisuće ljudi. Stanari zgrade ubijene žrtve šutjeli su, iako su nekoliko puta zvali policiju zbog preglasne glazbe, krikovi umiruće osobe nisu im bili dovoljno glasni.
Odprilike nekih šest mjeseci unazad javnost je bila zgrožena viješću da je majka iz Zagorja mjesecima seksualno izrabljivala svoju maloljetnu kćerku. Toj vijesti prehodila je druga vijest, iz nekog drugog grada, u kojem je majka prodavala radi naplate njihovih seksualnih usluga čak dvije maloljetne kćerke. Još uvijek pamtim i članak, u kojem je javnost bila „zgrožena“ tekstom o trudnoj trinaestogodišnjoj djevojčici, za čiju trudnoću majka nije znala navodno sve do poroda.
O čemu mi to čitamo, i što mi to govorimo? Zar smo svi izgubili pamet, sluh, vid, i um pa ne raspoznajemo nasilje?
Zlostavljači iz „naših“ ulica šetaju ulicama nedodirljivi. Žene, djeca, majke, poslovne ili životne partnerice, žrtve osvete – svakodnevno su izložene nasilju, na ovaj ili onaj način. Živimo u društvu u kojem su „fitilji“ kratki, nerijetko ljudi planu za sitnicu, zamahnu šakom i primijene nasilje. Problem je ukoliko je s druge strane nasilnika fizički slabija žrtva, ili ukoliko žrtva uopće nema priliku obraniti se. Takve situacije očigledno su u naprijed nabrojanima. Krikovi žrtve nisu dopirali do susjeda koji su žrtvu pravovremenom reakcijom i pozivom policiji mogli joj spasiti život.
Jednak je slučaj kod zlostavljanja djece. Pojedine majke često znaju šutjeti iz „straha“ za svoj vlastiti život, ili u strahu od batina šutke promatrati kako otac fizički zlostavlja dijete. Često za tu situaciju znaju i susjedi, prijatelji, pa i učitelji kojima ne može promaknuti izgled i ponašanje djeteta, znakovi udaraca na tijelu, i sl. Dodatni znakovi su crteži djeteta koji znaju asocirati na nasilje, pismeni sastavci koje pišu u školi, a u koje djeca često znaju ugraditi i svoj vlastiti život vapeći za pomoći.
Na žalost, javnost se zgraža kad je čin nasilja izvršen i kad je žrtvi veoma teško pomoći ili joj se uopće ne može više pomoći
Nasilja ima više vrsta. Osim fizičkog koje ostavlja znakove i rane na tijelu, teško zalječive ožiljke ostavlja i psihičko nasilje, verbalno, a posljednjih godina i virtualno. Brojne žrtve zločina preminule su od vatrenog oružja, u žrtvu cyber kriminala puca se verbalno. Pri tom – promatrači gledaju i šute. I ne samo da šute, već dodatno daju pasivnu potporu zlostavljajaču ne reagiranjem na učlanjenje u zločinačke facebook grupe, oformljene samo radi zlostavljanja žrtve internetskog kriminala. Pasivno promatraju komentare i objave objavljene na društvenim mrežama, a mnogi i komentiraju takve zločinačke komentare. Pri tom nije bitno poznaju li žrtvu, je li zločin nad njom vršen s razlogom ili bez razloga, ima li istinitosti u objavljenim komentarima.
Zločin je zločin, bez obzira koji je povod istom, dok su pomagači zločinu sudionici
I među zločincima nema razlike. Sasvim je svejedno drži li netko svoju žrtvu svezanu lancima, mlati li je nemilice do smrti, ili ju virtualno zlostavlja sve do samoubojstva ili potpune propasti duha, duše i tijela.
Kazneni zakon Republike Hrvatske propisuje da su sudionici u zločinu – počinitelj, onaj koji zločin izvrši, i sudionici pomagači, kao i svi oni koji su za zločin znali ali nisu isti prijavili nadležnim tijelima. Ako mjesecima slušamo krikove zlostavljanje žrtve, vapaje poziva u pomoć, i pri tom pokrivamo uha da ne čujemo krikove, ili uopće za njih ne marimo, jesmo li svi mi onda sudionici u zločinu?
Može li zgražanje o nasilnom činu, nakon što žrtvi nema pomoći, nešto promijeniti? Naravno da ne može. Nitko ne može ubijenu osobu povratiti u život, ma koliko mu poslije toga bilo nejasno, zašto nitko od očevidaca nije pozvao policiju.
S druge strane, internetsko zlostavljanje odvija se javno. Za sankcioniranje takvog zločina čak i nije potrebno zvati policiju. Dovoljno je izolirati zlostavljača, blokirati mu komentare namijenjene zlostavljanju žrtve, izaći iz zlostavljačkih grupa, blokirati iste, prijaviti ih društvenim mrežama na kojima su iste registrirane, a kao krajnju mjeru obavijestiti i policiju.
Umjesto toga, pasivno se gleda „susjeda iz naše ulice“ kako se iživljava fizički, verbalno, virtualno, i iz mirne osobe, s kojom je do jučer netko od nas/vas pio kavu pretvara se u zločinca, a žrtva zločina u osobu koja umire.
Pasivnost predstavlja odgovornost u zločinu
Nereagiranje na zločin je jednako sudjelovanju u istom. Pravovremena reakcija spasila bi život ne samo žrtvi, već i zločincu.
No za takvo reagiranje najprije je potrebna društvena svijest u svakom pojedincu. Danas su žrtve osobe koje su ubijene u Karlovcu, Kruševu, Zagrebu, Osijeku, Zadru, Splitu……
Danas su žrtve virtualnog/cyber krim zlostavljanja ljudi iz našeg grada, naše ulice, našeg susjedstva……
Nasilnik je osoba koju svakodnevno viđamo i koji je iz nekog razloga prema nama dobar i miroljubiv……. Prozvati ga za nasilje možda bi značilo taknuti u osinjak i izložiti se i sam nasilju……..
Ali već sutra, žrtva nasilja nekog drugog nasilnika može biti bilo tko tko je ulogiran na društvene mreže….. tada će svakog od pasivnih promatrača šutnja iznimno snažno zaboljeti…… baš kao što je preminulu žrtvu iz Zagreba zabolio stisak ubojičine ruke oko vrata……..
Ali njezin krik NITKO NIJE ČUO, ili nije želio čuti………
Nema komentara:
Objavi komentar